I DIO
Zovem se Haša Selimović. Rođena sam 1951. godine u Tokoljacima, opština Srebrenica, gdje sam i bila udata. U Tokoljacima sam živjela sve do početka maja 1992. godine. Tad je moje selo napadnuto od strane četnika koji su iz pravca Krnjića i Jezera izveli napad. Tom prilikom četnici su pobili nekoliko civila u selu, a nakon toga su opljačkali i popalili kompletno selo.
Nakon što smo izbjegli iz sela ja sam sa svojom porodicom otišla za Miholjevine, gdje smo proveli 7 dana, a onda smo se vratili u šumu na Šehite i tu smo živjeli sve do zime, a onda smo otišli za Osmače, gdje smo živjeli sve do kraja marta 1993. godine. S obzirom da su četnici tih dana vršili snažnu ofanzivu na sva muslimanska sela morali smo izbjeći iz Osmača i otišli smo za Srebrenicu. Po dolasku u grad smještaj smo pronašli u zgradi na Knježevcu i tu smo živjeli sve do pada Srebrenice.
Kada je Srebrenica proglašena demilitarizovanom zonom u aprilu 1993. godine, mislim da je to bilo nešto najljepše što se moglo desiti jednom narodu koji je umirao od gladi i koji je svakodnevno ubijan četničkim granatama. Prosto da ne mogu opisati moju radost i sreću koju sam doživjela nakon vijesti o demilitarizaciji Srebrenice, a pogotovo se to desilo kada su u gradu ušli vojnici UNPROFOR-a koji su imali zadatak da brane i štite Srebrenicu i njene stanovnike od mogućih četničkih napada iako smo u gradu živjeli bez struje, vode, osnovnih higijenskih sredstava. Sve je to bilo podnošljivo, samo da više nema rata i da nema ubijanja civila. Bila sam više nego sretna prvih nekoliko mjeseci, jer su konvoji sa humanitarnom pomoći redovno stizali u grad, a i bezbjednost civila je bila na dobrom nivou.
Medjutim, nakon tog perioda Srebrenica je preživljavala iste one trenutke kao prije mjere demilitarizacije. Četnici su skoro svakodnevno vršili granatiranje grada od čega su ponovo ubijani i ranjavani civili, a i konvoji sa humanitarnom pomoći su sve rjeđe stizali u grad. Najveće razočarenje među nama civilima bilo je što su sve to vojnici UNPROFOR-a, odnosno vojnici Holandskog bataljona nijemo posmatrali i nisu preduzimali nikakve mjere za koje su imali ovlaštenje kako bi spriječili četnike da obustave ta granatiranja i ubijanja nedužnog naroda kako je vrijeme odmicalo. Četnici su bili sve aktivniji sa granatiranjem i kada su vidjeli da se UNPROFOR neće suprotstaviti započeli su i sa pješadijskim napadima i upadima u grad.
II DIO
Kako su holandski vojnici bili pasivni na sve ono što su četnici radili u demilitarizovanoj zoni, 6. jula 1995. godine četnici su zvanično napali na demilitarizovanu zonu Srebrenica. Tih narednih nekoliko dana vrijeme smo provodili u skloništu zgrade skrivajući se od tih silnih granata koje su padale po čitavom gradu, da bi 10. jula u večernjim satima napustili tu zgradu i pobjegli prema Vezionici i zgradi pošte. Razlog zbog čega smo napustili tu zgradu bio je što su četnici tog popodneva već bili stigli na obližnja brda iznad te zgrade i bojali smo se i dalje da ostanemo u toj zgradi. 11. jula bili smo svi okupljeni oko zgrade Vezionice gdje su se nalazili vojnici holandskog bataljona od kojih smo tražili dalja uputstva, šta raditi i kuda ići sada kada su četnici bili u gradu. Kao i u ranijem njihovom mandatu holandski vojnici su se tako ponašali kao da se ništa ne dešava i nisu uopšte izlazili iz tog kruga kako bi bar svojim prisustvom na ulicama četnike usporili u njihovom napredovanju.
Tog istog dana negdje oko podneva Holandjani su nas natjerali da se razidjemo s tog mjesta i da udjemo u obližnje zgrade jer će navodno avioni NATO bombardovati srpske položaje. Vjerovali smo da bi zaista ti avioni mogli spriječiti četnike da ne zauzmu grad i povukli smo se u zgrade. Međutim, za kratko vrijeme čula se buka jednog ili dva aviona koji su navodno izbacili nekoliko bombi oko Pribičevca, što je dodatno dalo motiv srpskoj vojci da nastave sa ulaskom u grad. Nakon te buke izašli smo iz tih zgrada jer smo čuli veliku galamu oko kruga Vezionice.
Tad sam vidjela da masa civila pokušava da udje u taj krug, kako bi se ukrcali na te kamione i vozila Holandskog bataljona, koja su bila spremna da krenu prema Potočarima. Zajedno sa svojim mužem Ismetom, sinom Junuzom i kćerkom Amirom uspjeli smo se popeti na jedan od tih kamiona u krugu Vezionice sa kojim smo se nešto kasnije prebacili u Potočare. Moj muž, i sin koji je bio 1978. godište, odlučili su da idu u Potočare jer su vjerovali holandskim vojnicima da će oni zaštititi sav narod koji bude spas potražio u njihovoj bazi. I ja sam takođe vjerovala u to da ćemo svi biti spašeni ukoliko budemo mogli ući u glavnu bazu UNPROFOR-a u Potočarima.
Kada smo stigli u Potočare bilo je negdje oko 14 sati. Taj kamion nas je pravo uvezao u bazu UN-a, što smo mi svi bili više nego sretni zbog toga. Odmah po dolasku u taj krug prešlo nam je nekoliko holandskih vojnika koji su nam pomagali da sidjemo s tog kamiona, toliko su bili ljubazni ti holandski vojnici da su mog sina i moju kćerku prosto snijeli sa kamiona. Nakon toga Holandjani su nam rekli gdje ćemo se smjestiti i da tu ostanemo sve do evakuacije. Takođe su nam obećali da svi civili koji budu spas potražili u glavnoj bazi UN-a da će sigurno biti zašti}eni i da im oni garantuju potpunu bezbjednost, kao i evakuaciju do slobodne teritorije. Po ulasku u te prostorije, gdje su nas ti holandski vojnici uputili vidjela sam da se unutra nalazi veliki boj civila, medju kojima je bilo dosta i muškaraca, ali je bilo još prostora da stane odredjeni broj civila u te prostorije.
Za ta tri dana boravka u fabrici Holandjani su dijelili nešto malo hrane, ali je to bilo nedovoljno za toliki broj civila, dok smo po vodu morali izlaziti iz tih prostorija i ići na jedan obližnji potok. 12. jula oko podne u tu našu prostoriju došao je jedan holandski vojnik koji je u ruci nosio nekakvu svesku i olovku, a sa njim je bio Enez Harbaš iz Rijeke. Enez je rekao mom mužu: Ismete piši se na ovaj spisak, jer to Holandjani pišu iz tog razloga što hoće da znaju koliko se tačno muškaraca nalazi u njihovoj bazi. Moj muž je to i uradio kao i sin Junuz, koga kasnije nije bilo na tim spiskovima, dok je jedan broj muškaraca izbjegavao da se piše na spisak vjerovatno bojeći se da taj spisak ne dospije u ruke srpske vojske. Po mojoj procjeni i onom što sam ja mogla vidjeti za ta dva dana u toj prostoriji je bilo najmanje 500 muškaraca.
Nakon tog popisivanja oni muškarci koji su se pisali na te spiskove bili su ubijedjeni da će im životi biti spašeni. U toku ova tri dana moj muž i sin ponašali su se tako hladnokrvno kao da su bili sigurni da im se neće ništa loše desiti, a vjerovatno su se tako ponašali što su vjerovali obećanjima holandskih vojnika koja su nam oni dali po ulasku u njihovu bazu. Ni u jednom momentu oni nisu govorili o tome niti su pokušavali da izađu iz te baze i htjeli su po svaku cijenu ostati unutra, bez obzira što nisu znali šta će im se kasnije dogoditi. Mi nismo znali šta se vani dešava niti su nam holandski vojnici bilo šta govorili o tome šta se događa sa civilima koji su ostali van baze UN-a. Tek smo sutradan 13. jula saznali da se vrši odvajanje muškaraca od žena i djece.
Tu vijest smo saznali od Ismeta iz Gladovića koji je idući po vodu vidio na desetine poklanih muškaraca oko tog potočića, kao i odvajanje muškaraca. Možda bi mi to i ranije saznali da se vrši odvajanje muškaraca da su nam holandski vojnici dozvolili da izlazimo iz tog kruga, odnosni tih prostorija. Tokom čitave noći 12. na 13. juli čuli smo vrisku žena i djece van fabrike, ali nam nije bilo jasno šta se dešava i zbog čega te žene vrište. 13. jula u jutarnjim satima u prostorije je ponovo došao jedan holandski vojnik i rekao nam da se pripremimo za evakuaciju, dalje nam je rekao da izlazimo po grupama i da tom prilikom ne stvaramo gužvu i paniku jer ćemo svi biti evakuisani.
U tom momentu primijetila sam na licu svog muža da se promijenio, vjerovatno zbog toga što je od Ismeta iz Gladovića saznao da se vrši odvajanje muškaraca. S obzirom na ranija iskustva ja sam bila mišljenja da će samo vojnosposobni muškarci biti u smrtnoj opasnosti dok će ostali biti nesmetano evakuisani.
Negdje oko dva sata popodne došao je red na mene i moju porodicu za evakuaciju. Išli smo svi zajedno prema toj izlaznoj kapiji ne sluteći šta će nam se desiti. Kada smo bili već na kapiji vidjela sam nekakve plastične trake koje su bile zategnute od te kapije pa sve do puta gdje su se nalazila ta vozila za evakuaciju. Najednom mi se pogled oteo na jednu poveću grupu muškaraca, koja je bila odvojena od tih vozila i stajali su iznad puta. Tad sam malo više obratila pažnju na te trake odnosno na izlaz iz tih traka i vidjela sam da četnici ili Holandjani odvajaju te muškarce na stranu. Kažem četnici ili Holanđani iz toga razloga što su holandski vojnici dali svoje uniforme četnicima, tako da je bilo teško raspoznati ko je ko.
Kada je moj muž vidio šta se dešava sa tih muškaraca, on je zajedno sa još nekoliko muškaraca koji su zajedno izlazili sa nama pokušao da se zadrži na toj kapiji, jer su se bojali odvajanja, ali tad su prišla dva ili tri holandska vojnika i fizički su ih progurali kroz te trake. Bilo mi je jasno da su nas Holanđani još jednom slagali i izdali, ali ovog puta to je bilo i posljednje, jer tim muškarcima je bio kraj, jer sam znala da će biti svi pobijeni i poklani.Jedino što mi je tad bilo preostalo je to da pokušam sina Junuza sakriti na neki način i da bar njega spasim. Mog muža su odmah odvojili, a ja sam uspjela da prodjem sa sinom Junuzom i kćerkom Amirom, ali kada smo se popeli na jedan od tih kamiona prišao mi je Mladić i rekao mom sinu Junuzu, silazi. Ja sam pokušala tad da objasnim Mladiću da je on dijete i da on nije nizašto kriv. On je rekao vratiće se on tebi. I tačno je to, moj sin Junuz je vraćen, ali iz masovne grobnice kod Zvornika u crnoj vreći.
20.01.2002.
Izjavu uzeo: Hidajet Kardašević
Izjavu dala: Haša Selimović
